Ignoriranje geografije

26 Srp 2010

Pitanje kompresije vremena i prostora na razini globusa problematizirali su različiti postmodernistički autori.

Još je pedesetih godina 20. stoljeća Martin Heidegger pisao na tu temu. McLuhan je, šezdesetih, tu priču izrazio metaforom »globalno selo« Prethodna razmišljanja odnosila su se na fenomen ubrzanja ili akceleracije. Taj se fenomen vezuje uz nastanak globalizacije. Ubrzanja ili akceleracije ne bi bilo bez tehnologija ubrzanja i tehnokulture. Novija povijest tehnologija, koja se preklapa s poviješću globalizacije, zapravo je povijest ubrzanja ili akceleracije. Tehnologija se smatra jednim od četiri uzroka suvremene globalizacije. Kao najvažniji marker globalizacije smatramo je medijem i aspektom modernizacije svijeta. Ostala tri uzroka globalizacije su racionalizam/prosvjetiteljstvo, kapitalizam (danas informacionalistički) i standardizacija. Tako o uzrocima ili pokretačima globalizacije misli Jan Aart Scholte u knjizi »Globalization. A Critical Introduction« (Palgrave, 2000.).

Tehnologije ubrzanja, dakle, poklapaju se s povijenim fazama globalizacije. Te su tehnologije ubrzale život i "komprimirale" globus. Pitanje kompresije vremena i prostora na razini globusa problematizirali su različiti postmodernistički autori. Još je pedesetih godina 20. stoljeća Martin Heidegger pisao na tu temu. McLuhan je, šezdesetih, tu priču izrazio metaforom »globalno selo«. Nakon Heideggera i McLuhana, David Harvey je priču problematizirao u knjizi »The Condition of Postmodernity« (1989.) te različiti teoretičari informacijskog i umreženog društva, kao što su prije svega Manuel Castells. Na tom tragu gomila se nepregledna literatura o ulozi tehnologije i šire - tehnokulture u sažimanju prostora i vremena, kao bitnom aspektu teorije globalizacije. Što se konceptualnih aspekata globalizacije tiče, valja skrenuti pozornost na različita pojmovna određenja i dimenzije. Među relevantnim dimenzijama su geografska, tehnološka i informacijsko-komunikacijska. Te tri dimenzije određuju ili determiniraju sve ostale dimenzije globalizacije - demografsku, ekonomsku, političku i kulturnu. Budući da se već od početka šezdesetih gomilaju globalna djelovanja, dakle ona orijentirana ka globusu, geografska dimenzija globalizacije važna je u razumijevanju modernog i postmodernog shvaćanja teritorija. Moderno shvaćanje uzima teritorij kao relativno zatvorenu organiziranu socioekonomsku, kulturnu i političku cjelinu. Stoga se uzima kao relevantan kriterij modernoga koncepta nacije države, onog koji je nastao nakon Vestfalskog mira 1648. U svim društveno-humanističkim zajednicama teritorij s granicama, kao zatvorena geofizička cjelina, polazna je i temeljna analitička jedinica. U praksi se na nekom teritoriju uspostavljala društvena zajednica kao organizacija smisla života i određenja čovjeka kao političke životinje (zoon politikon), uspostavio se suverenitet. Teritorij je bio i mračnim predmetom želja, ratnog osvajanja, pokoravanja i krađe, što se u nekim psihoanalitičkim teorijama tumači kao muško osvajanje i podređivanje žene, dok se penetracija u prostor tumači kao penetracija u ženu. Kroz povijest se može govoriti o državama grabežljivicama. Ujedno s poviješću modernizacije, napredovanja tehnologije, uglavnom orijentirane za ratne i dominacijske potrebe, rasli su i predatorski, kolonijalni i imperijalni apetiti visokociviliziranih država kao što su Engleska, Francuska, Njemačka, Italija, koje su kolonizirale teritorije izvan Europe, a iz kojih su crpili resurse i radnu snagu. Sada je to lako govoriti iz perspektive postkolonijalnog stanja, ali kako je to iskustveno bilo - znaju kolonizirani. Uzme li se kapitalizam kao uzrok i pokretač globalizacije, prema Scholteovu tumačenju, moderni, postmoderni i ovaj drugo moderni informacionalistički kapitalizam (M. Castells) imaju tendenciju deteritorijalizacije nacionalnih državnih granica, o čemu svjedoči i psihoanalitička interpretacija kapitalizma autora Gilles Deleuze/Felix Guattarija u knjizi »Kapitalizam i shizofrenija. Anti-Edip« iz 1972. godine. Tezu o deteritorijalizaciji i reteritorijalizaciji prihvatili su različiti teoretičari globalizacije. Ovdje navođeni Scholte za konceptualni opis globalizacije ne rabi izraz "deteritorijalizacija", nego "suprateritorijalizacija", kao sinonim za globalnost, koji više odgovara geografskoj dimenziji globalizacije. S globalnim dobom i globalnim aktivnostima, koji se poklapaju s drugom povijesnom fazom razvoja globalizacije od negdje od 1962. do današnjih dana, a pod utjecajem transformacije svijesti o globusu kao jedinom mjestu življenja (Roland Robertson, 1992. ), dolazi i do postupne transformacije metodičkog teritorijalizma u metodički suprateritorijalizam. U kontekstu postmodernih teorija i teorija globalizacije došlo je do reinterpretacije pojma teritorija, poglavito pojma suvereniteta. Unatoč raspravama o deteritorijalizaciji i suprateritorijalizaciji, teritoriji nisu nestali. Oni su smješteni u globalizacijsku igru posredovanu tehnologijom integracije globusa koja onda mijenja vizuru teritorija kao zatvorenog prostora. Tehnologije su počele ignorirati geografiju fizičkog prostora. One su uspostavile novu geografiju cyber-prostora i kulture. Riječ je o novoj geografiji mreža i tijekova. Tako su tehnologije, poglavito ICT, ubrzale život, premostile planetarne udaljenosti, konstruirale otvorene i nekontrolirane prostore te dekonstruirale koncept granicama zatvorenih teritorija. Tehnologije su srušile i barijere fizičkog i socijalnog prostora i vremena. Nametnule su potrebu redefiniranja socijalne organizacije i smisla života na suprateritorijalnoj razini. Kao takve, omogućile su konstrukciju alternativnog svijeta života u vidu virtualne stvarnosti, koja sve više konkurira fizičkoj. Snažan utjecaj tehnologija u odnosu na staru geografiju i konstruiranje nove cyber-geografije prostora, mreža i tijekova neke su mislitelje u postmodernističkom zanosu natjerali na takva određenja kao što su »ignoriranje geografije«, »kraj geografije« i tomu slično. S tim su konceptima htjeli pokazali velike promjene nastale kao rezultat informatičke revolucije i tranzicije industrijskog u informacijsko društvo i informacionalistički kapitalizam, kao pokretaču nove globalizacije, kojemu je suprateritorijalnost iznad načela nacionalne političke ekonomije, zato što u posljednjih pet stotina godina ima tendenciju osobne globalizacije, da ne kažemo planetarnog napuhavanja.

Pošalji link Komentiraj