Živimo u doba velikog ubrzanja

15 Srp 2010

Temu kompresije prostora i vremena otvorio je socijalni geograf i antropolog David Harvey.

Za šetača s početka 20. stoljeća telegraf, telefon, radio, automobil, tramvaj, željeznica i kasnije avion, kao novi mediji, svakako su značili početak narušavanje usporenosti, života u skladu s prirodom te svakako svršetak tradicionalnih formi života i početak postmoderne kao nove epohe ubrzanja

Zaokupljenost aspektima cyber-kulture informacijskog društva proizlazi iz potrebe relektiranja novog tipa kulture u doba ubrzanja. Doba ubrzanja ili globalizacije nastupilo je pojavom novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija i novih medija, poglavito interneta, koji su uvelike utjecali na kompresiju prostora i vremena. Temu kompresije prostora i vremena otvorio je socijalni geograf i antropolog David Harvey. On je 1989., dakle te prekretničke godine koja je otvorila prostor globalizaciji i ubrzanju, objelodanio citiranu knjigu pod naslovom »The Condition of Postmodernity« čija je jedna od središnjih tema kompresija prostora i vremena (time-spaces compression). Na tom tragu 2008. pojavila se i knjiga Barneyja Warfa »Time-Spaces Compression«, koja se bavi temporalizacijom kompresije prostora i vremena kroz povijest kultura, uključujući i onu postmodernu. Riječ je o temi izuzetno važnoj za razumijevanje konteksta povijesti globalizacije i ubrzanja. Ta nova kompresija i to ubrzanje nemogući su bez novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija, telekomunikacija, brzog transporta ljudi i roba s jednog kraja na drugi kraj kugle ili balote zemaljske. Čini se kako je svaka epoha u povijesti ljudstva imala neki tip ubrzanja potaknut tehnologijama. Ne zagledajući se u staru socijalnu i kulturnu povijest svijeta, ostajući samo u okvirima 20. stoljeća, može se reći da je čovjek na početku 20. stoljeća, dakle u doba prve moderne na izdisaju, bio na startu jednog velikog ubrzanja ili osobne i društvene akceleracije. Za šetača s početka 20. stoljeća telegraf, telefon, radio, automobil, tramvaj, željeznica i kasnije avion, kao novi mediji, svakako su značili početak narušavanje neke usporenosti, života u skladu s prirodom te svakako svršetak tradicionalnih formi života i početak postmoderne kao nove epohe ubrzanja. Iza svakog ubrzanja, uključujući i ono postmoderno, na tragu Davida Harveyja, kriju se modernizacijske snage kapitala, koje nisu omeđene nekim prostorom, a što se vremena tiče, vrijeme je ionako preimenovano u ekonomsku kategoriju - u novac. Kompresija prostora i vremena, ubrzanje ili akceleracija života moguća je tek iz obzora kapitala i njegovih modernizacijskih sila. Potonje stvaraju tehnologije ubrzanja života uz pomoć brzog prijenosa događaja, informacija, slika, znanja, roba i ljudi. Stanje koje je nastalo poslije fordističkog sustava iz epohe visokog industrijskog društva, o kojemu pišu Harvey i Warf, pokazuje se u formi informacijskog društva i cyber-kulture, kao društva totalnog ubrzanja/akceleracije ili globalizacije, dakle - onoga koje je iznjedrilo i informacionalistički kapitalizam. Kapitalske modernizacijske sile stvaraju nove tehnologije ubrzanja. One ubrzavaju sva ljudska djelovanja, jer je vrijeme novac. Prostor informacionalističkoga kapitalizma ionako se sažeo/komprimirao zahvaljujući ICT-u ili tehnologiji poslovanja brzinom misli. Taj novi tip kapitalizma više nije određen nekim fizičkim ili zemljopisnim granicama. Sada se to novo stanje totalnog ubrzanja nastoji odrediti različitim konceptima, u rasponu od "postmoderne", "visoke moderne", "druge moderne", "tekuće moderne", "globalizacije", kako bi se pokazao prekid s tradicionalnim djelovanjem, životom i zajednicama, gdje se onda novim medijima, kao medijima totalnog ubrzanja života, zapravo rastaču stare strukture čime se stvaraju društvene strukture druge modernosti. Trijumf druge modernosti slavi se u znak racionalizma, kapitalizma i tehnoloških inovacija kao glavnih pokretača druge modernosti ili globalizacije. Druga modernost ili globalizacija uz pomoć tehnologije brzine svjetlosti neprestano i do krajnjih granica izdržljivosti ubrzavaju život na globusu stresa, koji za sobom nužno povlači različite antistresne programe, naravno na tragu ideje profita. Naposljetku je možda sve racionalno postavljeno, a koliko smisla ima, to je zapravo drugo pitanje. Kad bi se iz sna probudio onaj naš šetač s početka priče 20. stoljeća, ne bi svojim očima mogao vjerovati kako su nove tehnologije brzine svjetlosti ubrzale život u novom globalnom dobu. No postavlja pitanje i samog smisla ove vrste životnog ubrzanja, naravno uz otklon od svake primisli na očuvanje nekog staroga života i duha vremena kojemu je nova tehnologija presudila za vijeke vjekova amen. Naravna stvar, čovjek uvijek ima izbora između »lexusa« i masline. Može se ukrcati u brzojureći »lexus«, a može izabrati maslinu. Bitno je na kraju da postoji mogućnost izbora, bez koje ne možemo govoriti o slobodi.

Pošalji link Komentiraj